Prožimajući, pre svega, arhitekturu i ilustraciju, a onda i skulpturu i slikarstvo, Irena Gajić utvrđuje svoj izraz preispitujući različita nasleđa umetničkih praksi 20. veka. Kao veliki poštovalac metafizičkog slikarstva Đorđa de Kirika i italijanskog arhitektonskog pokreta La Tendenza, oslanjajući se na svoju veštinu i ljubav prema aksonometriji, umetnica produbljuje poetiku svog likovnog jezika oprezno se krećući od sveta papirne arhitekture ka apstrakciji. Koristeći drage arhitektonske elemente kao motive i alate, ona stvara jedan novi, autentičan i u svojoj protivrečnosti izrazito savremen izraz.