Ova izložba se ne zasniva na konceptualnoj zatvorenosti, već na stanju koje bismo mogli nazvati limialnim, to jest onim koje se nalazi između prethodnog i budućeg identiteta, između poznatog izraza i još nedefinisane mogućnosti. Suzić se u tom prostoru ne kreće kao neko ko pokušava da ga prevaziđe, već kao neko ko u njemu ostaje, promišlja ga i ispituje njegove granice. Upravo to zadržavanje u nesigurnom, u prelaznom, postaje središnji etički i estetski čin. U materijalnosti radova (beton, drvo, oniks, aluminijum, karton) s jedne strane vidimo svedočanstvo o zanatskoj poznatosti i preciznosti, a sa druge strane o namernom rušenju te stabilnosti. Umesto finalnog oblika prisutna je otvorena gesta, a umesto čvrstih značenja simboli koji sami sebe podvlače crtom ironije, razigranosti ili unutrašnje ambivalencije. Ovde negativ nije samo metoda izrade skulpture, već metafora čitavog procesa: rad nastaje oduzimanjem, odlukom da se krene iz konture, iz nedostatka, iz onoga što nedostaje.