U toj ekonomiji izraza otkriva se složenost umetnikovog postupka. Naivni vizuelni idiom ovde nije pitanje stila, već metod. Redukcijom forme i odbacivanjem psihološke naracije, umetnik dolazi do elementarnih slika koje uspevaju da zahvate iskustvo savremenog života bez potrebe da ga ilustruju ili komentarišu. Humor zato ne ublažava ozbiljnost rada. Naprotiv, on postaje njegovo najpreciznije sredstvo, način da se apsurd svakodnevice prikaže bez dramatizacije. Golijaninov bestijarijum ne pripada prirodnoj istoriji, već topografiji svakodnevnog iskustva. Životinje ovde funkcionišu kao nosioci stanja, a ne karaktera. Raža gotovo ravnodušnom smirenošću evocira emocionalnu distancu koja danas deluje kao privilegija, a jež koji leti paraglajderom materijalizuje trenutak iracionalnog optimizma. Između komičnog i nelagodnog uspostavlja se prostor u kojem humor prestaje da bude dosetka i prerasta u oblik spoznaje.