Posle letnje pauze vraćamo se izložbenom programu Kule izložbom Društva udružene odgovornosti „Kako ugasiti požar kašikom vode?“ koja se otvara u četvrtak 18. avgusta u 19h i traje do 4. septembra.

 

“Društvo udružene odgovornosti” je dugoročni projekat, započet 2020. godine, od samog početka osuđen na propast. Naš rad se sastoji od dokumentovanja nevidljivih istraživanja, procesa i efemernih site specific akcija izvedenih u različitim gradovima Srbije, tokom kojih smo sarađivali sa lokalnim zajednicama i bavili se gorućim društveno-političkim pitanjima.

Šta pojam zajedničkog znači unutar umetnosti i obrnuto?
Zašto promišljati instituciju budućnosti? Da li je moguće zamisliti instituciju budućnosti bez pokušaja da se popravi ono što je oštećeno, već da se prihvati trauma i nastavi dalje? Kako da institucije postanu zajedničko dobro, kako da ih transformišemo u održive sisteme za proizvodnju i razmenu znanja kroz koje razumemo sebe i svoju realnost, umesto prilagođavanja i puke reprodukcije znanja?

Izložbom u Kuli pod nazivom Kako ugasiti požar kašikom vode? radna grupa Društva udružene odgovornosti želi da podeli svoja iskustva proistekla iz dosadašnjih praksi, aktivnosti i procesa na temu institucije budućnosti, (umetničke) zajednice i samoorganizovanosti, kao i da se kroz razmenu i interakciju sa posetiocima izloži promenama koje bi mogle da utiču na dalji razvoj grupe i njenih procesa.

 
Društvo udružene odgovornosti čine: Pavle Banović, Bogdan Čontoš, Bogdan Đukanović, Aleksandra Saša Jeremić, Katarina Jovanović – Alfa, Katarina Kostandinović, Luka Ličina, Zorica Milisavljević, Nemanja Milenković (2020-2021), Jelena Nikolić, Slavica Obradović, Selman Trtovac i Vanja Žunić. Projekat je podržan od strane Goethe-Instituta u Beogradu.
Program i aktivnosti u okviru izložbe podrazumevaće performativno vođenje kroz izložbu, filmsko veče u bioskopu Zvezda, razgovore sa gostima iz drugih samoorganizovanih grupa, radionicu kolektivne poezije i dr.

Zašto promišljati instituciju budućnosti? Da li je moguće zamisliti instituciju budućnosti bez pokušaja da se popravi ono što je oštećeno, već da se prihvati trauma i nastavi dalje?